Pick Language

Maša Kolanović

 (HR) Maša Kolanović (C) Croatian Literature.Hr

Maša Kolanović (born in Zagreb, 1979) works as an associate professor in the Department of Croatian Studies at the Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb. She graduated from the same faculty with a degree in Croatian language and comparative literature and a PhD. So far, she has published a number of articles on literature and popular culture, as well as the following novels: Sloboština Barbie (V.B.Z., Zagreb, 2008; translated into German as Underground Barbie, Prospero Verlag, Berlin-Münster, 2012) and Poštovani kukci i druge jezive priče (Dear Insects and Other Scary Stories, Profil knjiga d.o.o., Zagreb, 2019). She has also published two poetry books, Pijavice za usamljene (Leeches for the Lonely, Student Center, Zagreb, 2001) and Jamerika (Algoritam, Zagreb, 2013), and one monograph, Udarnik! Buntovnik? Potrošač… (Striker! Rebel? Consumer…, Naklada Ljevak, Zagreb, 2011), and has also edited Komparativni postsocijalizam: slavenska iskustva (Comparative Postsocialism: Slavic Experiences, Zagreb, Slavic School and FF Press, Zagreb, 2013) and The Cultural Life of Capitalism in Yugoslavia (with D. Jelača and D. Lugarić, Palgrave Macmillan, New York and London, 2017).

 

  • EUPL Year: 
    2020
  • EUPL Country: 

Winning Book

Poštovani kukci i druge jezive priče

This book tells of the absurdity of existence, connected to ruthless capitalism, with protagonists who try to preserve their dignity while floundering like bugs and sometimes literally ‘cracking up’. There are 12 stories with a range of compelling topics. An old aunt afraid of being buried alive decides to bring her cellphone to the grave, asking her family to call her the day after the funeral. A storyteller reads advertising slogans from IKEA’s catalogue to her dying husband and the former director of a department store. A girl whose mother died of colon cancer opens her mum’s wardrobe to find her ‘spending diary’ about how and what she bought through eBay, frantically spending money in order not to think about her diagnosis. An old father finds himself in the hands of a teleoperator with whom he signed an unfavourable contract, and begins to get huge bills because he can’t handle technology. A child asks her parents to get her exactly the sort of doll she happened to see in a documentary about Chernobyl. All 12 of them are stories in which life and death intertwine alongside laughter, some tears in the eyes and a lump in the throat.

(HR) Poštovani Kukci I Druge Jezive Priče

Publishing House

Address: 

Zagrebačka 23, Sesvete, Croatia

Organisation: 
Profil Knjiga

Translation Deals

  • Bulgaria: Персей
  • Albania: Dituria
  • Macedonia: Ars Lamina

Excerpt

Poštovani kukci i druge jezive priče - Maša Kolanović

Kukci su gotovo

kao ljudi

Ne mogu više. Želim se riješiti ove starudije čim prije. Samo me podsjeća na umiranje. Ispred zgrade je već groblje starog namještaja. Nakupine očerupanih sofa, iščupanih kutnih garnitura, rastavljenih dječjih polica s naljepnicama nogometaša i Štrumpfova, rasklimanih komoda i prevrnutih ladica koje su počele gnjiliti. A gnjilit će još više na kiši koja je upravo počela sipiti. To su ljudi sami izbacili krupni otpad prije nekoliko tjedana. Valjda da se riješe stvari na kraju godine. Kao neko praznovjerje. Ne zna se koliko će trajati to čišćenje ni tko će to pokupiti. Sigurno će trunuti tu pred nama još mjesecima. Cigići se već dva dana motaju po kvartu oko tih hrpi. Prebiru što se da iskoristiti. Ja idem danas ravno u Ikeu. Naći ću neki namještaj, lagan i prozračan ko perce.  I ja ću doprinijeti hrpi pa nek po njoj prebire ko hoće. Pobacat ću sva ova masivna drva i glomazni kauč na razvlačenje, zauvijek ću otpisati tamno smeđe vitrine i stolčiće. Bit ću skandinavski siva, laka i moderna. Pitat ću onog malog s prvog kata da mi sav taj otpisani namještaj iznese van na tu hrpu, dat ću mu neku kintu, ionako je bez posla, živi valjda na grbači roditelja, samo se muva tu okolo po cijele dane. Prvo se želim riješiti glomaznog zelenog kauča. Na njemu samo vidim Josu, kako se smanjuje, kako se pretvara u kukca, kako umire. Ponekad jastuci i deka u zgužvanoj kombinaciji oblikuju njegovu skvrčenu konturu na tom kauču, fetus-položaj u kojem je ležao pod zadnje dane. Onda ga stvarno vidim kao da je još uvijek živ i još uvijek tamo leži, ali umjesto ruku i nogu ima ticala kao tanke obrise nabora prekrivača koji se granaju oko izbočine središta od jastuka. Prošlo je već pola godine. Svu sam njegovu robu dala za izbjeglice u Porin. Bilo je i nekoliko finih odijela. Dok je još bio direktor. Direktor Name. Dok je žario i palio sredinom osamdesetih. Na kraju od svega toga nije ostalo ništa. Ručkovi, putovanja, ugovori, odbori, sastanci. Što mu je to vrijedilo u fetus-položaju. Prvo, mirovina po kratkom postupku ranih devedesetih. Nije bio podoban. Još i Srbin. Ajde mali plus, žena Hrvatica. Iako bi bolje bilo obratno. Nije se prešaltao dovoljno brzo. Tko ga je častio, taj mu je kasnije okretao leđa. Infarkt jedan, infarkt drugi, a onda rak. Ti rakovi, to se samo razmiljelo po nama od rata. Ko da smo pješčane plaže. Samo čekaš ko je idući. Sve sam prošla zajedno s njim. Od prvog do zadnjeg dana. Djeca? Što od njih možeš tražiti. Imaju oni svojih briga. Bore se za vlastiti život. Idem sad u Ikeu, pobacat ću svu ovu starudiju po kojoj se umiralo, po kojoj se plakalo, pišalo i sralo. Istrgat ću ovu drvenu lamperiju i stare tapete. Preobući ću sve u novi skandinavski dizajn, bit će ko u ovim modernim apotekama. Sravnit ću sa zemljom sav taj gnjili namještaj, kuhinjske elemente po kojima se cijede mosuri masti koje ne mogu ni svrdlom više sastrugati. Sve ću soriti i početi ispočetka. Možda tako pronađem i leglo žohara koji ko meci izlijeću noću i gube se u svom tom masivnom namještaju. O, dobro ću im nasuti leglo otrovom. Vidim ih. Svugdje ih vidim. Više ne znam jesu li stvarni ili nisu.

Spiskat ću i ono malo ušteđevine jer ko zna koliko još imam do kraja. Naštedjeli smo se mi s kojekakvim štednjama u dinarima, devizama i kunama. Samo radimo, odričemo se i štedimo ko pčelice pa sve to onda propadne, pojede neka inflacija, popapa banka, država. A mi vječno odgađamo život. Štedimo za crne dane. Kao da nam ovaj naš život nije dovoljno crn. Evo, sad i ta moja sestra. Nešto su joj otkrili ispod pazuha. I sad čeka rezultate. Ne želim je zvati, ne želim znati rezultate. Barem ne danas. Dosta mi je polaganog umiranja. Pa ti onda štedi! Za koju mrtvu budućnost, ma za koju starost. Ta kad dođe sa svojim nevoljama niti jedna štednja je ne može podmititi. Kao što su htjeli podmititi ovog mog, da pogoduje, da rasproda pa kad nije htio, noga u guzicu i stiže nova garnitura. Još i Srbin. Poslije su ti isti pozavršavali po zatvorima. A mi smo se tad već ispisali iz javnog života. Nismo ni olakšanje osjetili. Dobro, ja sam bar zadržala posao u državnoj firmi koja nije propala i imala kakvu-takvu plaću do kraja radnog vijeka. Idem u Ikeu, sad mi je barem blizu. Kad se samo sjetim odlazaka u Graz i ustajanja u četiri ujutro. Vozi po mraku, do granice, pa kroz Sloveniju. Pred zoru stižemo u predgrađe Graza. Još je mrak. A ti ne znaš gdje bi prije, vrijeme curi, tijelom šiklja neki suludi adrenalin. Svi ti dućani na jednom mjestu, kupovao si koliko si mogao posakrivati u auto, uglavnom sitnice. Neki stolčić na jednostavno sklapanje, kakav prekrivač, set tanjura. Ništa veliko. Nešto veće ionako ne bi mogao prevesti u gepeku. Malo odjeće kakve nema kod nas. Moderne. Iz budućnosti. Nije ni previše skupa. A onaj moj bi uvijek nešto prigovarao. Direktor Name pa mrzi šoping. U panici da ga ne uhvate da nešto šverca. Da živi još sto godina, taj bi nosio valjda jedno te isto odijelo i košulju s masnom kragnom, ležao poslijepodne s novinama na onom oronulom kauču s kojeg federi bodu čovjeka oštro u rebra. Glavno da se posluje pošteno i po propisima. Eno mu ih na! Tad sam još i poželjela da bude malo korumpiran, to je bilo u modi tih godina kad se sve mijenjalo, kad je socijalizam umirao, a mi smo se nadali boljemu. Svi su tad malo otpustili remen. A onda je počelo žestoko. Poslije kuda koji mili moji. Sad nam je Ikea tu pred nosom. U poslovnoj zoni Zagreb istok. Nema prelazaka granice, sakrivanja stvarčica, otkidanja etiketa, kemijanja s računima. Švedskost ne poznaje granice. Idem. Cigo pušta neke narodnjake na mobitelu dok prebire po staroj krami. Pita me imam li što. Bit će, bit će, dragi moj, uskoro. Posvuda prevrnuti borovi. Katolički Božić je gotov. Treba dati do znanja susjedima. Borovi kao mrtvaci leže ispred kontejnera za smeće. Počinju velika sniženja. Vlaga se cijedi niz sive fasade.

Ova moja krntija nikako da upali. Tko još vozi staru Škodu Favorit. Bez klime. Mrtvi direktor Name. Posljednji Mohikanac tržišnog socijalizma. Ko da mi treba nešto drugo. Ionako nigdje ne idem. Što se ovo nagradilo posvuda? Nisam se micala iz kvarta mjesecima i više ne prepoznajem grad. Nagradilo se posvuda. Ima li uopće toliko ljudi koliko se nagradilo? Umire li itko po tim novogradnjama? Zagreb istok. Poslovna zona Istok. Blizu je Industrijska zona Žitnjak. E tamo su letjele kuće Srba u zrak i tjerali su ljude, a mi o tome nismo ništa znali i pravimo se da još uvijek ne znamo. Još smo mi i dobro prošli kako su neki. Sad su i tamo izgradili nove kuće. Kao da ništa nije bilo. Ma svugdje su izgradili. Ne smijem promašiti skretanje za Ikeu. Više i ne vidim dobro. Ćorava sam. Vozim u sunce. Sad kiša, sad sunce, i vrijeme je poludjelo. Nema više ni zime ko nekad. Samo neka mokra južina i sunce ispod oblaka. Ali tamo je, vidim je, plavo-žutu građevinu. Iz daleka izgleda kao dječja igračka. Evo je! Pogodila sam put. Bubri preda mnom. Sve je veća i veća. Ponedjeljak ujutro, a pun parking. Ljudi i stvari. Ikea-ljudi na plakatu. Napravi mjesta za život.

Contact Details

Watch Maša's video