Pick Language

Dejan Tiago Stanković

dejan-tiago-stankovic

Dejan Tiago Stanković, born in Belgrade, Yugoslavia, in 1965, is a writer and literary translator of Serbian and Portuguese languages. In 1991, after graduating in architecture in Belgrade, he moved to London out of mere desire to experience the world. Living as an illegal immigrant for six years, he soon discovered he did not want to be an architect and could not stay in England because of its long winter nights in the North. Due to historical circumstances, he moved to Portugal instead of going back home and was granted Portuguese citizenship. Today, he lives between Belgrade and Lisbon. He learned the art of writing from the best Serbian and Portuguese authors, translating works from José Saramago, Ivo Andrić, Miloš Crnjanski, Dragoslav Mihailović and Fernando Pessoa. After opening a literary blog in his forties – only when he was sure he had something to say – he published his first book of short stories in 2012, Odakle sam bila više nisam i druge lisabonske priče (Where I Was From, and Other Lisbon Stories), and in 2015 the novel Estoril, ratni roman (Estoril, War Novel). Estoril received awards in both Serbia and Great Britain, and was translated into several languages. His latest and second novel Zamalek (2020) is a patchwork of his experiences and of stories he heard during his long stays in Cairo, Egypt. In less than a year, it has already been published in six editions in Serbia alone.

 

  • EUPL Year: 
    2021
  • EUPL Country: 

Winning Book

Zamalek

'Zamalek' is a novel that, at first, seems like a travelogue full of descriptions of strange customs, a lexicon of exotic terms or some twisted Baedeker or travel guidebook about Egypt. Little by little, from newly discovered aspects of Egyptian history and description of its inhabitants’ mentality, a story begins to emerge – the story of Kismet. In the heart of Cairo, on an island in the middle of the Nile, for decades there was an antique shop full of all kinds of treasures, like Ali Baba’s cave. The shop, the most famous in that part of the world, was run by Kosta, a renowned Egyptologist, and his daughter Arna, until Kismet, owing to some of Kosta’s mysterious sins, decided otherwise. This story, which mixes the earthly and the afterlife, could not happen anywhere else but Cairo: that desert megalopolis, its quiet neighbourhood Zamalek, its people, its customs, the heat of the city, the dust that is constantly falling and the Nile flowing like life. These are all as important to the novel as the characters of Costa the antiquarian and narrator Arna.

zamalek

Publishing House

Email Address: 
Organisation: 
Laguna

Excerpt

Plavi kliker

Kada se već Herodot pozabavio egipatskim podnebljem, neće biti neprimereno da i mi otvorimo tom temom, izuzetno značajnom za potpuno razumevanje ove priče. Pogodilo se da baš negde pred naše preseljenje u Egipat u šarenim magazinima širom sveta bude objavljena fotografija u koloru - portret Zemlje viđene iz svemira, lep na oko, kao naručen za naslovnu stranicu udžbenika geografije. Nazvali su ga poetičnim imenom Plavi kliker.

Sa udaljenosti od 45.000 kilometara, iz kapsule Apola 17 na putu ka Mesecu, Zemljina kugla se sagledava skoro kao pun krug koji  sija osunčan pred pozadinom od mrklog svemira. . Posmatrana otuda naša Planeta je plavičasta, modra od mora i bela od oblačnosti, oivičena tankim staklastim prstenom atmosfere, kao prozirnom aurom od koje Zemlja liči na klikere staklence iz mog detinjstva.

Na fotografiji slikanoj iz donjeg rakursa kada se vasionski brod nalazio visoko na nebu iznad Južnog pola, u prvom planu bi se video Antarktik da se u trenutku fotografisanja nije krio pod neprovidnom belom kapom od oblaka. Malo poviše, između dva okeana - levo je Atlantski, desno Indijski - jasno se raspoznaje čitava obalna crta Afrike ka severu, sve do Arabije i Sredozemlja.

Širom Zemljinog neba, i nad morem i nad kopnom, razbacane su mnogobrojne bele mrlje oblačnosti u vidu kovitlaca, tufni i pramenova nalik šarama zarobljenim u staklu klikera. Njih ima svuda osim iznad severnog dela afričkog kontinenta gde, nad povelikim prostranstvom riđe boje nema ni oblačka, ni na ovoj slici, ni na jednoj drugoj, jer se nad Saharom nikad ne naoblači i kiša, pravi pljusak da natopi zemlju, poslednji put je pao davno pre prvih piramida, verovatno krajem poslednjeg ledenog doba. To znači da je nad Saharom nebo neprekidno vedro, u najmanju ruku, već desetak hiljada godina, stalno isto - nad glavom danju Sunce i noću zvezde, a pod nogama najsuvlja od svih pustinja na Zemlji, u kojoj je vode manje nego na površini Meseca.

Kismet

قِسْمَة 

Kismet je na arapskom usud, sudbina, udes, kob, dakle, ono što je svakom čoveku pisano, unapred predodređeno i neizbežno I s čim se unapred treba pomiriti.

Verovanje da je sudbina u Božjim rukama suštinski je deo islama. Dok je čedo još u svojoj majci, jedan Božji anđeo po Alahovom diktatu zapisuje pol deteta, dužinu života, i sreću koja će ga pratiti, pa taj zapis, kome se niti šta može dodati, niti oduzeti, ostaje heruvimima na čuvanje dok se ne ostvari volja Božja - tako, rečeno mi je, piše u Kuranu, nisam čitala.

Kismet je simbol čitav jednog fatalističkog odnos prema životu, prema radu, prema vremenu, istoriji, sopstvenoj i tuđoj odgovornosti.

Šta smo mi na ovom svetu? Koliko šanse imamo protiv sudbine? Da ste me pitali dok sam bila mlada nasmejala bih se, dok danas mislim da ne bi bilo istina reći da nemamo nikakvog uticaja na sopstvenu sudbinu, ali zapravo retko kad život teče onako kako smo zamislili nego najčešće na kraju bude kako je suđeno i, napokon, naša volja ne bude presudna. To vam govorim danas, s punih 75 godina.

 

Noć je bila vrela

Kada me je sudbina jedne vrele noći u leto 1972 dovela u Egipat, imala sam 34 godine.

U to doba preporučivano je da se pred put u Egipat u Institutu za tropske bolesti prime neophodne vakcine, jer ipak je to Afrika. Pred polazak smo od prijatelja na poklon dobili knjige o drevnom Egiptu, o istoriji i o umetnosti, ali i jednu brošuru s instrukcijama za preživljavanje.

Upozoravali su nas da se pazimo zaraze, da peremo ruke, da ne pijemo neprokuvanu vodu, da se nipošto ne kupamo u Nilu, jer to je gadna, štrokava reka, da se čuvamo toplotnog udara i sunčanice, jer se od toga umire, da preskačemo lokve na ulici, jer je stajaća voda leglo infekcije, da ne ulazimo u grobnice i podzemne lagume, jer tamo vrebaju praistorijski mikroorganizmi, smrtonosne bakterije i gljivice, i dovoljno je udahnuti taj vazduh neprovetren od antike da čovek, povrh svega zapadnjak, nastrada. I svi su ponavljali kako je u Egiptu oduvek sve drugačije nego na drugim mestima, ali koliko god da su me unapred upozoravali, opet me je te noći iznenadila vrelina koja me je zapahnula iz mraka na izlasku iz aviona -  silazila sam niza stepenice vodeći tri malene, a naleti suvog vetra toplijeg od krvi, pokušavali su da mi otmu maramu s ramena i razbarušivali su mi kosu.

Aleks je bio doputovao pre mene, u izvidnicu, i kad se uverio da je sve kako treba, došli smo i nas četiri, ćerke i ja. Sačekao nas je već na pisti, nisam mu se tamo nadala, a s njim je stajao uniformisani brkat muškarac. Dok smo se nas dvoje pozdravljali, a nismo se bili videli par meseci, on je, sav uozbiljen i s pištoljem oko pasa, skretao pogled u stranu kao da se stidi što je svedok tako strasnom grljenju i ljubljenju. Aleks ga je predstavio: Inspektor taj i taj iz policije.

Preko brisanog prostora vetar je gukao kovitlace prašine po tlu. Inspektor nas je odveo do terminala, on nam je pomogao da kroz pasošku kontrolu prođemo preko reda, kroz aerodromsku zgradu je koračao ispred nas  i teatralno, da se vidi kako se trudi, razmicao glasnu i uzburkanu gungulu koja se gurala i laktala, on nas je doveo do američke limuzine koja nas je čekala ispred terminala za dolazak. Policajac je angažovao i nosače da nam pomognu oko prtljaga i, na kraju, pošto je proverio da li je sve u redu i zatvorio prtljažnik, svakom od njih je dao po novčić. Aleks je policajcu na rastanku u ruku tutnuo novčanicu, a ovaj je proverio koliko je dobio, brk mu se nasmešio, pa je zadovoljan svotom salutirao.

Aleksu je bilo jasno koliko sam radoznala:

Nemoj da se iščuđavaš, nije korupcija, to je bakšiš, čovek mi je učinio uslugu, sleduje mu poštena nagrada. Tako se ovde radi, naučićeš se, lekcija broj jedan u Kairu jeste da dobar bakšiš otvara mnoga vrata.

Put od aerodroma do grada vodio je kroz pustinju. U automobilu, devojčice, tek probuđene posle višesatnog leta, uzbuđene od puta i od sreće što vide oca, bile su nemirne i brbljive, pa nas dvoje nismo mogli da razgovaramo, dok se nisu malo smirile. Ušli smo u grad, put je vodio između nizova nelepih, bezličnih zgrada boje pustinje i prašine, a ja sam osetila da je Aleksa strah da mi se ne dopada i prva sam ga upitala:

I? Kako ti se čini ovde?

Ne znam šta bih ti rekao. Čudna zemlja. Ne možeš biti ravnodušan. Meni nije dosad nije loše, a kad se naviknemo biće, inšala, još bolje.

Nasmejalo me to njegovo inšala, tada sam ga prvi put čula.

 

Inšala

إنشاءالله

Nezavisno od svog obrazovanja, vere i kaste, Egipćanin će pri svakom spomenu budućnosti uvek dodati jedno inšala. Ako Bog da. Alah na arapskom, i muslimanima i hrišćanima, znači Bog i tim ponavljanjem Njegovog imena kad god im se ukaže prilika oni i sami sebe i jedni druge podsećaju na ono šta ne valja smetnuti s uma - da smo nemoćni pred sudbinom i da prečesto nije onako kako je rečeno već kako je suđeno. Jer poslednja reč je ipak uvek Njegova.

Navrati popodne.

Inšala znači da hoće, ako se zvezde ne sklope drugačije.

Hoćemo li u Operu u petak?

Inšala znači da ćete ići, u slučaju da drugačije ne odluči usud.

Trebalo mi je prilično vremena da prokljuvim da inšala zapravo znači da, ali jedno da s neznatnom rezervom, nešto kao - Ja sam za i što se mene tiče odgovor je da, samo još treba da vidimo šta će Bog konačno odlučiti po tom pitanju. Jače i uverljivije obećanje od inšala od Egipćanina nije moguće iznuditi ni pod mukama.

Da li će danas doći da poprave lift?

Prijavljen je kvar, doći će, inšala.

Ali unutra je zarobljena neka žena

Izbaviće je, inšala, majstori.

Contact Details