Stefan Bošković (c) Dado Ljaljević
Winning Book Image
Ministar

Stefan Bošković was born in 1983 in Podgorica. His books include the short story collection Transparentne životinje (Transparent Animals, 2018) and the novel Šamaranje (Slap in the Face, 2014), awarded the 2014 prize for the best manuscript novel in Montenegro. In 2016, he won second prize at the Festival of European Short Stories for Fashion and Friends. Bošković has written scripts for a feature-length film, several short films, a sitcom series and a number of documentaries. Several of his short plays have been staged.

EUPL Year
EUPL Country
Ministar (Minister)
The novel Minister follows the life of Valentin Kovacevic, Minister for Culture of Montenegro, during nine turbulent days in which he struggles with the difficulties of business pressures, cultural customs, administration, the inevitable bottom line of family history … and with himself. Bošković writes in a fast and filmic way which is, however, consciously literary, with elements of political thriller, noir, psychedelia and the melancholy of human beings and society in transition growing organically and unpredictably from each other, so that every now and then the reader will ask who is crazy here: the minister, society or the reader themself. There are no easy answers to such difficult questions, and as mesmerising as this book may be, its effect is dissecting and sobering: both human beings and society reveal themselves in all their misery and opulence, in disharmony and striving to attain the coveted normalcy and peace.

Agent / Rights Director

Publishing House

Translation Deals

Translation Deals
  • Bosnian: Buybook
  • Bulgarian: Ik Persey
  • Croatian: Buybook
  • Italian: Bottega Errante
  • German: Eta Verlag
  • Slovenian: Slovene Writers Association

Excerpt

Excerpt

Ministar - Stefan Bošković - Language: Montenegrin

Savremen je onaj koji upire pogled u svoje vrijeme, ne zato da bi opazio svjetla, nego mrak. Biti savremen je, ponajprije, pitanje hrabrosti.

Đorđo Agamben

PRVI DAN

Jesam li kriv? Progonilo me je to tokom cijelog jutra. Lud, licemjeran, ležeran, lascivan, lomljiv, la, lu, lo – Landscape Džona Kejdža odzvanja u hodniku, između kupatila i spavaće sobe. Sve je u obliku slova L. Položaj ruke na koju naslanjam tijelo u kosom planku. Limun u čaši tople vode, lejzi beg i mejlovi. Sto trideset devet na koje moram da odgovorim. Bruno Kortone je prvi po važnosti. Lavež labradora se pojavljuje prije žutih zraka. Od mirisa lavande ježi mi se koža na dupetu. Lijepo je. Vježbam progon misli dok mi vrela voda peče ramena. Jesam li kriv? Kroz paru jedva nazirem nos i dio usana. Crni su. Kao krv iz njenih usta. Malo kasnije glancam cipele i naslućujem svoj odraz u srebrnom kljunu. Savjetnici su mi sugerisali da ostanem kod kuće ili otputujem na seminar u Poljskoj. Roditelje nisam udostojio njihova prijedloga. Ja sam morao da donesem odluku. Ja odlučujem. Ja sam ministar.

***

Jutro je bilo mokro, sjajno i trajalo je duže nego obično. Dok je provjeravao pritisak u gumama, Saša je gazio po svjetlucavim kapima i gušio svjetlost. Mirovao sam na zadnjem sjedištu sklopljenih očiju. Saša je protrljao ruke i dunuo u njih, zatim je pokrenuo motor, mrmljajući. Probijali smo se kroz gusti splet ulica Stare Varoši, koja treba da bude prečica. Progutao sam dva dijazepama, no uzbuđenje nije opadalo. Treskanje i naglo kočenje račvali su tenziju na elemente koji su se rastvorili po tkivu i kapilarima. Kad sam otvorio oči, napetost je nestala, a utroba je poskakivala prazna, od čega mi je došlo muka.

– Smanji brzinu i probaj da izbjegneš rupe na putu.

Saša je moj vozač punih osam godina. Prije nego što sam postao ministar bio sam dekan Fakulteta dramskih umjetnosti. Saša mi je tada dodijeljen za šofera. Kad sam napredovao u funkciji, i Saša je napredovao. Dobio je zeleni mercedes A klasu, zavolio ga je kao sopstveno dijete. Dok je gužvao lice smišljajući šta da kaže, klizio sam po kožnom sjedištu nadajući se da neće progovoriti. U retrovizoru je osmotrio moje oznojeno čelo.

– I ja sam napet – rekao je Saša.

– Ja nisam – odgovorio sam.

– Klima nije u redu danima.

Podizao je i spuštao ekvilajzere da bi prigušio neprijatnost. Obojica smo znali da je klima sasvim u redu. Saša je bio lojalan, prilično nesiguran i vaspitan stvor. Kao i ostali vozači, poznavao je ljude. Kad nisam želio da razgovaram, gledao bi me u retrovizoru, učestalo, ali nedovoljno dugo da bi me uvrijedio. Tokom tihih trenutaka upijao bi pogledom sve što nismo  izustili.

Kada izađem iz ministarskog zdanja, navike malih ljudi postaju i ministarske navike. Tako nalažu pravila premijera. Biće mnogo ljudi, telefona i upaljenih kamera. Njena kapela je treća po redu. Imaće vremena da me prepoznaju i smisle šta da dobace. Lud, licemjeran, ležeran, lascivan, la, lu, lo, napuštam male navike i probijam put prema trećoj kapeli. Prepoznali su me i uzvrpoljili se, stotine aveti šušte krilima, u plućima mi tutnja oluja, čašice ispadaju iz koljena. Podignutih ramena vrludam kao Pinokio u nil baret odijelu, poražen i naivan, spreman da se sručim pred vratima, kleknem pred ruljom i prošapćem: „Ja sam kralj na koljenima. Proburazite me sad, rogovima i objektivima, stisnite se u red za komentar i isčupajte mi kičmeni stub, tucite pleća i užarenu glavu. Ne zaboravite da objavite i cijenu odijela.“

U kapeli je tiho i hladno. Tmurne figure na uglačanoj površini mijenjaju raspoloženje i raspored. Kad sam zakoračio, utihnuli su jecaji. U koloni je bilo sedam žena, brisale su suze i zurile u mene. Stao sam ispred otvorenog sanduka i gledao u nju. Lice joj je bilo hrapavo, koža siva, malo krvi na mrtvim usnama. Posmatram taj komad mesa, koji ne daje nijedan impuls, nijedan podsjetnik na nemirne oči, gipkost ruku i zvuke koje je nekad proizvodio golemi ljudski mehanizam. Dišem otežano i glasno, dok se iza mene stvara gužva. Ne usuđujem se da napravim korak dok se suze ne počnu slivati niz moj naročito tužan lik. Izvadio sam maramicu, elegantno natapkao jagodice, duboko se naklonio i zakoračio prema vješticama. Žene kojima sam izjavljivao saučešće bile su u procesu zamrzavanja. Vjerovao sam da će ih suze iznenaditi. I jesu. Na kraju kolone čekala je njena visoka majka. Dostojanstveno i lijepo stvorenje u šezdesetim. Zastao sam i prvi put podigao glavu. Nazirali smo jedno drugom žute žice u očima. Tiho i razgovjetno sam rekao, da mi je mnogo žao. Vrlo kratko me je zagrlila i, prije nego što je postala svjesna svoje nepromišljene reakcije, bio sam vani, među muškarcima. Rukovanje je bilo na cijeni. Trudio sam se da ih presretnem jačinom stiska. Muškarci vole snagu drugih muškaraca. Čak i dok primaju saučešće od čovjeka koji je sudjelovao u ubistvu njihove ćerke. Sestre. Unuke.

***

U automobilu je bilo toplo, misli su mi uzurpirali mirisi koje sam ponio iz kapele. Klima nije uspjela da ih sastruže s kože, te sam otvorio prozor i dopustio vjetru da silovito jurne u njih. Treći put sam pažljivo čitao poruke Bruna Kortonea nasložene u inboksu Votsapa. Bruno je čuo za incident i izrazio je zabrinutost za moj mandat. Brže-bolje mi je postavio sva neophodna pitanja u vezi sa saradnjom koju smo njegovali u tajnosti. Nisam spremio odgovor. Morao sam da promislim o situaciji i okolnostima, ali ko je znao ishod mogućih posljedica, ukoliko bi ih uopšte i bilo? Samo premijer, do kojeg nisam mogao da dođem prije negoli me pozove. Prepušten sam čekanju – i dok čekam, gledam u mlado drveće koje ostaje za nama. Saša me je vozio prema Cetinju, gradu koji su mještani uobraženo nazivali Dolinom bogova, premda je bio zelen, mirišljav i otisnut među kršima. Kod Cetinjana je postojala neobjašnjiva ideja o velikom sebi, pa su se u jednom trenutaku i poistovjetili s božanstvom. Volio sam Cetinje zbog intenzivnog mirisa lipe i debele hladovine, no proljeća su sporo stizala, te sam u nekoliko navrata predlagao da se Ministarstvo kulture preseli u glavni grad. Cetinje je bilo suviše izolovano, s mnogo kiše i mnogo priče ni o čemu. Zgrada Ministarstva je štrčala na kraju ulice. Plemićka rezidencija, prostrana i tiha. Čim bih zakoračio unutra, pomislio bih da pripadam kraljevstvu, ne crnogorskom, već nekom znatno većem, neupitno starijem, možda polunebeskom. Onda bih dobio poziv od oca i vratio se u trnje. Zvao me je svakog dana tačno u jedanaest časova i obavljao dnevnu rutinu. Prve rečenice su pripadale majci i njenom zdravlju, zatim bi i mene upitao kako sam, bole li me pluća i da li pijem čajeve koje mi je poslao. „Nezainteresovano“ bi postavio niz kratkih pitanja o pojedinim ljudima iz partije, na šta sam ga više puta upozorio, o takvim stvarima ne razgovaramo telefonom. Uvrijeđen, završio bi blagom opaskom o novinskom članku koji se bavio mnome, na koji je, kao, slučajno naišao i ovlaš ga pročitao. Tada bih obično spustio slušalicu uz štur izgovor da je neko upravo ušao u kabinet. U dvanaestoj godini sam prekinuo verbalne izlive ljubavi prema roditeljima. U tridesetoj sam prestao da ih volim. Sad su mi četrdeset dvije. Život mi je bio pažljivo posložen i sve je funkcionisalo... sem njene smrti. Opsjedala me je ideja o krivici, iako je situacija bila naočigled čista i razriješena. Iskreno, mnogo više me je izjedala sumnja da će njena smrt uticati na moj ministarski mandat. Postojala su još dva čovjeka koje je zabrinula mogućnost smjene. Zovu se Bruno Kortone i Ranko Prediš.

#memoari #pisac #literatura

Ja sam Valentino Kovačević, ministar kulture Crne Gore. Dvije godine i šest mjeseci uspješno obavljam ministarsku funkciju. Odnos prema kulturi mi je častan, s obzirom na to da moja profesija dolazi iz umjetničke oblasti, za razliku od nekolicine prethodnika. Diplomirani sam dramaturg i magistar komparativne književnosti. Diploma koja asocira na bijedan život, zar ne? Moj život nije bijedan. Primijenjena dramaturgija mi je obezbijedila i više nego lagodan život, poziciju i ugled. Ali oduvijek sam sanjao da postanem pisac. Oštar, bezvremen i temeljit pisac, poput Vitolda Gombroviča, Danila Kiša, Bruna Šulca... Saznanje da nisam mogao da postanem ni piskaralo osrednjeg značaja paralisalo me je i svelo na hvatanje bilješki, pisanja nacrta i skica koje su mi rezale produženu moždinu. Poslanička karijera mi je uzletjela na kondorskim krilima, a iz oblaka su se ispilili nasmijani poznanici. Bili su uviđavni, lizali su mi peruške i sugerisali isto: „Napiši memoare!“ Vrlo rano sam osjetio da moja priroda godi ljudima, najčešće kad ne progovaram, a uglavnom ćutim. Od premijera sam naučio da slušam, mada se nerijetko isključim i odlutam, jer ljudi koje srećem uglavnom barataju ispraznom retorikom, oglodanim frazama i floskulama, koje na kraju uokvire projektom i zakucaju na moja ministarska vrata. Nekad im dodijelim sredstva, nekad ne. Memoare ću objaviti onog dana kad napustim ministarsku stolicu, da bih se spasio od zaborava. Sada ih držim u tajnosti, u procesu sam otkrivanja društvenih mreža i sajber jezika, i malo je reći da mi se najava memoara kroz haštagove nadasve dopada.

Telefon me je trgao iz misli. Poziv od Dragutina, bivšeg ministra kulture.

– Halo?

– Kako je prošlo na sahrani?

– Dobro.

– Je li bilo kakvih reakcija?

– Nije. Ne znam šta se desilo nakon mog odlaska.

– Sjedim s premijerom.

– Dobro je prošlo... reci mu.

– Kako si ti?

– Reci mu da je prošlo dobro.

– Reći ću mu kad prekinem vezu. Pitao sam kako si.

– Ne znam... valjda dobro.

– Za vikend igramo. Jesi li u sastavu?

– Naravno. Potrebno mi je da se istrčim, znaš... više zbog psihe.

– Javi se kasnije. Ostavio sam sto u Juti za večeras.

– Važi. Čujemo se.